Prof. dr. Mladen Parlov je među nama. Profesor duhovnosti na KBF i veliki duhovnik. Večeras će održati predavanje u 18 sati u St. Christophoru u Stuttgart-Wangen, a sutra u 18 sati u Liebfrau u Stuttgart-Bad Cannstattu. Dođite! Oba dana je prilika i za božićnu sv. ispovijed. Bit će na raspolaganju 8 svećenika.
Gospode, molim Te pohodi moje Hrvate …
Došašće nas podsjeća i opominje na Kristov dolazak te na potrebu veće ozbiljnosti u vlastitom kršćanskom življenju. U misnom evanđelju Luka nam donosi Gospodinove riječi: „Pazite da vam srca ne otežaju… u životnim brigama… Stoga budni budite i u svako doba molite…“ (Lk 21,34. 36).
Malo smo zbunjeni. Kako se, Gospodine naš dragi, oduprijeti životnim brigama; kako njima ne biti pritisnuti, kad im ne možemo izmaći, kad se s tolikom silinom obaraju na nas pa nas pritišću, tlače, k zemlji vuku i o zemlju udaraju. Kao da bismo mi htjeli životne brige. Ne, Gospodine, mi ih ne želimo, ali im izbjeći ne možemo. No, nisi li i ti sam htio da preuzmemo brigu za ovaj svijet; nisi li htio da budemo natovareni životnim brigama, tj. da živimo u odgovornosti spram vlastitom životu i životu onih koji su nam povjereni?
Nisu li upravo ti koji su nam povjereni, naša djeca i naši bližnji, naša životna briga; nismo li u konačnici mi sami sebi najveća životna briga kojom smo natovareni i kojoj ne možemo izmaknuti? Doista, čini nam se da kad bismo izmaknuli životnim brigama kao da bismo se izmaknuli samom životu, a time i samome Bogu. Nije li Život drugo ime za Gospodina Boga?
Gospodin nas u biti upozorava kako u suočavanju sa životnim brigama ne smijemo dopustiti da nam srce oteža, da bude posve i jedino ispunjeno brigama i pokušajima da te brige riješimo vlastitim snagama. Zato i poziv da „budni budemo“, da „u svako doba molimo“. To je poziv na pogled gore, u visine odakle nam dolazi pomoć, nadahnuće i snaga za rješenje životnih briga. Tek nam taj pogled gore, uvis, otkriva koja bi trebala biti naša najveća, najživotnija i najžurnija životna briga: briga oko vlastite svetosti, briga oko posvećenja, sebe, obitelji i svijeta u kojemu živimo i koji nam je darovan.
Došašće je sinonim za gore srca, za pogled prema Bogu koji silazi k nama da bi postao jedan od nas. Ali ne za sebe, nego za nas; da nas posveti, da nas spasi, da nam olakša srca. To je ono o čemu govori sv. Pavao u drugom misnom čitanju. Pavao moli Gospodina da Solunjanima učvrsti srca „da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa“ (1 Sol 3,13).
Poziv na svetost poziv je upućen svakom kršteniku, a ne tek malom broju odabranih. Ne rasti u svetosti, ne posvećivati se iz dana u dan, sve više i više, znači ne odgovoriti temeljnom pozivu, zvanju i poslanju kojega Bog stavlja pred svakog krštenika. Krštenik koji raste u svetosti, koji iz dana u dan posvećuje sebe i svijet u kojem živi, postaje živo i sjajno svjedočanstvo Božje prisutnosti u ovome svijetu.
Po svecima Bog snagom svoga Duha Svetoga preobražava ljudska srca te u njima širi svoje kraljevstvo. Kršćani koji se trude oko svetosti, tj. oko življenja svoga kršćanskog poziva i poslanja u obitelji, na radnome mjestu i gdje god se nalazili, postaju očitovanje Božjeg djelovanja u ovome svijetu, postaju Božja epifanija, vjesnici i nositelji Boga živoga, bogojavitelji.
Gospode dobri, vječni i veliki, na početku došašća ovog, htio bih Ti uputiti jednu molitvu, malo drugačiju od onih koje Ti upućujem svako jutro i svaku večer. One su onako službene i poluslužbene, prečesto ubrzane, rastresene i površne. I u njima je nakana molitve ove, ali sada, dozvoli, da nakana bude jasna i glasna, prisutna meni i Tebi.
Ne molim Te za osobne milosti nove; ni ovima do kraja vjeran nisam; ne molim te za čudesa vela, jer je čuda i odveć među nama. Tek Te molim da moje Hrvate ovog Došašća pohodiš, malo drugačije negoli prije; da im u srca svoju svjetlost uliješ da spoznaju koliko su vrijedni, koliko su od Tebe ljubljeni, da se ne mrze više. Jer, Gospode moj, ovi Tvoji i moji Hrvati od čudne boljetice venu: mrze sebe i sve svoje.
Čudo jedno, moj Gospode: dok drugi narodi svoje heroje i vitezove slave, Hrvati svoje podnijeti ne mogu, nego ih progone i gaze; dok drugi narodi svojima spomenike dižu, Hrvati svoje u blato obaraju, jer da ništa sveto nije; dok drugi svoje čak izmišljaju, jer ih nemaju, mi kao da bi voljeli da ni naših velik broj nije. Eto, to Te molim: da rasvijetliš narod cijeli, osobito one na čelu, da nam vratiš nadu i pouzdanje, da ponovno ponosni na vitezove svoje hrabro kročimo naprijed za dom i za Boga, do volje Tvoje!
Neka vam je svima, dragi prijatelji, blagoslovljena prva nedjelja došašća.
PIŠE DON MLADEN PARLOV